58
« u: Srpanj 25, 2016, 13:06:35 »
Ajde da podijelim jednu lijepu priču sa vama.
Uz svoj posao, koji mi zbog smjenskog rada ostavlja dosta vremena, povremeno pomognem prijatelju, koji vodi jedan rent a car na području Rijeke. Skupljam aute na raznim destinacijama (hoteli, aerodromi, ž. kolodvori i sl) dovozim ih u bazu, gdje ih pripremaju za slijedećeg klijenta itd. Uz rentanje vozila, dosta česta je opcija da klijent unajmi i vozača uz vozilo (tzv. transfer), a kako sam najiskusniji vozač tamo, tako mene najčešće dopadne da vozim transfere.
Tako je bilo i u subotu 23.07. Transfer je bio od jednog hotela u Trstu do opatijske luke gdje se gosti krcaju na brod. Nacrtam se u dogovoreno vrijeme, sve ide po planu. Vozim mamu i dvoje djece. Dva dečka, 11 i 9 godina. Amerikanci.
Samo što smo krenuli, ovaj stariji govori mami „Pitaj ga, pitaj ga“. Mama govori „Polako ima vremena“. „Pitaj me šta?“ pitam ja.
„Da li ste vi možda iz Hrvatske?“ (rezervirali su transfer preko neta pa ne znaju od kud stiže vozač).
Jesam.
„A možda iz Rijeke?“
Da.
I onda čuješ malog „Yesss“.
„Šta se zbiva“ pitam ja.
I tada mama počne objašnjavati.
Njih dvojica su ludi za europskim nogometom. Prate sve koliko je moguće (zbog vremenske razlike i obaveza), treniraju nogomet i željeli bi, dok su u Hrvatskoj zaigrati negdje sa svojim vršnjacima. Proučavajući rutu kojom će se kretati na odmoru vidjeli su da prolaze kroz Rijeku, a znaju i za klub i to ih je oduševilo.
Stariji me tu upoznao sa činjenicom da smo lani pobijedili Feyenoord 3-0, što je pak mene oduševilo (oprostio sam mu što je fulao godinu, naravno).
Mama dalje priča kako su proučavajući detalje oko kluba, otkrili da je od 10 najčudesnijih stadiona, Kantrida na trećem mjestu. Vidjeli su slike. Apsolutno su fascinirani i tako dalje...
A meni srce kao Učka, „mudro“ šutim da ne skuže da sam dirnut i hvala bogu na oćalima jer od stalne vožnje, propuha, klime i tako to, oko zna zasuzit.
Priča mama dalje kako je malo zbunjena jer joj se pojavljuje još jedan stadion. Tu se priberem i objasnim im našu priču o stadionima.
Oni bi svakako išli pogledati utakmicu uživo. Objašnjavam im da baš i nemaju sreće, jer je utakmica bila večer prije (Istra) i da sad imamo dva gostovanja + Istanbul.
Objašnjavam im da sam član i pretplatnik i da su me dirnuli svojim znanjem i da ću ih ako žele, premda to ne bi smio napaviti, odvesti da vide taj treći najčudesniji stadion na svijetu. U autu oduševljenje. Totalno.
Parkiram se na gornjoj cesti, pogled sa grota ih ubija. Tu klincima objašnjavam da su na ovom stadionu igrali neki od velikana poptu Juventusa i Real Madrida, te da smo, tu dole, dobili Real 3-1. Mali me gleda u nevjerici.
„Imaš golove na Youtubu“ govorim mu ja, a on mi odmah počinje nabrajati koji hrvatski nogometaši danas igraju u Realu. Naravno, slikanje traje 10 minuta. Ubacujem ih u auto, probijam se kroz gužvu kupača, ispod stadiona. Ideja je da ih uvedem na teren, ali je sve pod lokotom, pa je palo još jedno slikanje na grafitima ispod D tribine i onda pravac Opatija.
Ne znam tko je više uživao, klinci, mama ili ja.
Uglavnom, ako nekoga zanima, riječ(i) „Thank you“, je od stadiona Kantrida do opatijske luke moguće izgovoriti točno 584 puta.
Brojao.
Prikaži postove
