Drukčije je to u Europi.
Prvo i osnovno, ide jedno 30 minuta ako ne i čitavo poluvrijeme navikavanja da ti suci ne puštaju sve kao u HNL-u. Pa se Ademiju dosudi faul, a nekad čak dobije i žuti karton. Zanimljiva statistika koju sam sad izvukao kaže da HNL-u za Dinamo ima 215 nastupa i 36 žutih kartona, znači 0.167 po utakmici. U Europi u 83 nastupa ima 25 žutih kartona, 0.30 po utakmici, dakle doslovno duplo. Fin kriterij. Dio razlike ide sigurno šta igra protiv jačih češće, ali duplo je duplo, u Europi dobije jedan žuti svaku treću utakmicu praktički, i to sam uzeo njega za primjer samo.
Zatim ide faza privikavanja da s druge strane nije protivnik koji je skinuo gaće na početku puta nego ekipa koja zna da je u 90 minuta sve moguće ako daš 100%, noge ne budu teške, a lopte okrugle. Odnosno da se neće libiti krenuti okomito ponekad i usudit će se zabiti i pokoji gol.
Onda ide faza u kojoj ti možeš imati vrhunske pojedince, ali ti i dalje u prvoj europskoj utakmici stopere igraju Francuz u penziji i Perić, a na lijevog beka stavljaš srednjeg veznog, odnosno istrčiš bez pravih krila.
I zatim šlag na tortu, trener ti je i dalje rikverc TV serviser.