Kek, ljubim te u rame!

Duga sezona bliži se svome kraju, a ja imam nevjerojatnu potrebu da neke stvari podijelim sa svekolikim navijačkim pukom “Rijeke”. Analize i seciranja igre prepuštam stručnjacima jer ja se u nogomet kao takav skoro pa i ne razumijem. Ono što želim podijeliti je trenutak koji se usjekao u sjećanje. Tren po kojem ćemo svi pamtiti ovu sezonu za deset ili dvadeset godina, ma gotovo sigurno do kraja naših života.

Naravno da se radi o danu u Stuttgartu. Naravno da se radi o vrhuncu sezone koji je došao rano, moguće i prerano, dok smo još nosili kratke rukave. Trenu kada Močinić prosljeđuje za Močinića, pardon Mujanovića. Tren kada u poznatom stilu Miće Dušanovića svi navijači “Rijeke”, pa i neki koji to nisu, trče zajedno s njime i jedina misao u glavi nam je: ‘Moramo ovo dati.’

Pitajte navijača “Rijeke” za deset godina gdje je bio taj dan i garantiram da će znati. Pitajte ga je li plakao i ako kaže da nije, laže. Sa smiješkom sam pratio komentare nakon te utakmice da onaj tko nije bio gore ne zna što je propustio. Pa dragi moji, ja bih htio da sam taj tren mijenjao gumu na autu usred ničega gdje bi jedini doticaj s civilizacijom bio krik Korada. Krik koji je označio istovremenu katarzu svih navijača “Rijeke”. Krik koji je izbrisao sve fustracije. Krik koji je nadmašio sve trenutke sreće sporadičnim gaženjima Hajduka i povremenim bljeskovima. Krik zbog kojeg niti dva Kupa ne sjaje više toliko. Krik nakon kojeg garantirano ništa više nije isto.

Ono Å¡to je nevjerojatno jest da će jedan drugi dogaÄ‘aj, viÅ¡e anegdota, u mojoj memoriji imati jednaku, ako ne i veću važnost od tog trenutka. StigavÅ¡i na doček na Krku i proklinjući opću euforiju zbog koje je ‘six-pack’ ostao na stolu u Rijeci, lutali smo okolo hvatajući čim bolje mjesto. Hodajući tako u tami pred aerodromom, prijateljica, inače totalno ne-nogometna osoba koju je zaludila atmosfera i začudile suze na licima ozbiljnih odraslih muÅ¡karaca, ispaljuje u jednom trenu: ‘Vidi onaj ima istu kapu kao onaj s televizije maloprije’. I tamo, u mraku krčkog aerodroma, skriven od očiju javnosti, na nekoliko metra od mene stoji Kek i priča na mobitel. I dok se ostatak druÅ¡tva ne može načuditi, ja, ponesen totalnom euforijom, mu prilazim. U tom trenu sam ga htio uzeti, strpati u auto, odvesti doma, staviti u vitrinu i vaditi samo nedjeljom i praznikom. Ja, ozbiljan čovjek, otac djeteta, muž žene, u tami, prilazim čovjeku i ne znajući Å¡to da radim od sreće, hvatam ga i ljubim u rame. E, moja pameti Å¡to si me davno napustila… Kek zavrÅ¡ava s razgovorom, kida se od smijeha. Slijedi zagrljaj i poza za slikanje. Gle čuda, mobitel mi baÅ¡ u tom trenu ostaje bez baterije. I dok netko vadi drugi iz džepa, stiže hrpa drugih ljudi, nastaje gužva i trenutak prolazi.

Neka me sada netko pita zašto cijeli ostatak sezone hodam okolo s priglupim smiješkom na usnama. Kako da se više uzbuđujem oko ičega? Ma svako toliko se hvatam da ničim izazvan gledam snimku Močinića koji dodaje Močiniću, pardon Mujanoviću, a onda ponovno zajedno trčimo prema golu. Sezonu ostavljam na seciranje analitičarima, nogometnim ekspertima, pljuvačima, teoretičarima zavjere i pedikerima. Neka traže drvo u šumi, dlaku u jajetu. Ja sam još uvijek, s priglupim smiješkom, u tom danu.

I sada, u predvečerje finala Kupa, u tami obasjanoj svjetlom ekrana na kojem po peti puta čitam iste forume, iste postove, razmišljam o stvari koju bi svaki navijač “Rijeke” nazvao blasfemijom. Razmišljam o tome kako ne bi bilo tako loše da ne uzmemo taj Kup ove godine. Da se kojim slučajem ne bi smanjio taj osjećaj ponosa i sreće.

Ma ne budali. Ima Kek i drugo rame.

Tekst: V.R./Gnjusna Izdajica, FF forum

Foto: Silvano Ježina, Novi List

You may also like...