Kek, ljubim te u rame!
Duga sezona bliži se svome kraju, a ja imam nevjerojatnu potrebu da neke stvari podijelim sa svekolikim navijaÄkim pukom “Rijekeâ€. Analize i seciranja igre prepuÅ¡tam struÄnjacima jer ja se u nogomet kao takav skoro pa i ne razumijem. Ono Å¡to želim podijeliti je trenutak koji se usjekao u sjećanje. Tren po kojem ćemo svi pamtiti ovu sezonu za deset ili dvadeset godina, ma gotovo sigurno do kraja naÅ¡ih života.
Naravno da se radi o danu u Stuttgartu. Naravno da se radi o vrhuncu sezone koji je doÅ¡ao rano, moguće i prerano, dok smo joÅ¡ nosili kratke rukave. Trenu kada MoÄinić prosljeÄ‘uje za MoÄinića, pardon Mujanovića. Tren kada u poznatom stilu Miće DuÅ¡anovića svi navijaÄi “Rijekeâ€, pa i neki koji to nisu, trÄe zajedno s njime i jedina misao u glavi nam je: ‘Moramo ovo dati.’
Pitajte navijaÄa “Rijeke†za deset godina gdje je bio taj dan i garantiram da će znati. Pitajte ga je li plakao i ako kaže da nije, laže. Sa smijeÅ¡kom sam pratio komentare nakon te utakmice da onaj tko nije bio gore ne zna Å¡to je propustio. Pa dragi moji, ja bih htio da sam taj tren mijenjao gumu na autu usred niÄega gdje bi jedini doticaj s civilizacijom bio krik Korada. Krik koji je oznaÄio istovremenu katarzu svih navijaÄa “Rijekeâ€. Krik koji je izbrisao sve fustracije. Krik koji je nadmaÅ¡io sve trenutke sreće sporadiÄnim gaženjima Hajduka i povremenim bljeskovima. Krik zbog kojeg niti dva Kupa ne sjaje viÅ¡e toliko. Krik nakon kojeg garantirano niÅ¡ta viÅ¡e nije isto.
Ono Å¡to je nevjerojatno jest da će jedan drugi dogaÄ‘aj, viÅ¡e anegdota, u mojoj memoriji imati jednaku, ako ne i veću važnost od tog trenutka. StigavÅ¡i na doÄek na Krku i proklinjući opću euforiju zbog koje je ‘six-pack’ ostao na stolu u Rijeci, lutali smo okolo hvatajući Äim bolje mjesto. Hodajući tako u tami pred aerodromom, prijateljica, inaÄe totalno ne-nogometna osoba koju je zaludila atmosfera i zaÄudile suze na licima ozbiljnih odraslih muÅ¡karaca, ispaljuje u jednom trenu: ‘Vidi onaj ima istu kapu kao onaj s televizije maloprije’. I tamo, u mraku krÄkog aerodroma, skriven od oÄiju javnosti, na nekoliko metra od mene stoji Kek i priÄa na mobitel. I dok se ostatak druÅ¡tva ne može naÄuditi, ja, ponesen totalnom euforijom, mu prilazim. U tom trenu sam ga htio uzeti, strpati u auto, odvesti doma, staviti u vitrinu i vaditi samo nedjeljom i praznikom. Ja, ozbiljan Äovjek, otac djeteta, muž žene, u tami, prilazim Äovjeku i ne znajući Å¡to da radim od sreće, hvatam ga i ljubim u rame. E, moja pameti Å¡to si me davno napustila… Kek zavrÅ¡ava s razgovorom, kida se od smijeha. Slijedi zagrljaj i poza za slikanje. Gle Äuda, mobitel mi baÅ¡ u tom trenu ostaje bez baterije. I dok netko vadi drugi iz džepa, stiže hrpa drugih ljudi, nastaje gužva i trenutak prolazi.
Neka me sada netko pita zaÅ¡to cijeli ostatak sezone hodam okolo s priglupim smijeÅ¡kom na usnama. Kako da se viÅ¡e uzbuÄ‘ujem oko iÄega? Ma svako toliko se hvatam da niÄim izazvan gledam snimku MoÄinića koji dodaje MoÄiniću, pardon Mujanoviću, a onda ponovno zajedno trÄimo prema golu. Sezonu ostavljam na seciranje analitiÄarima, nogometnim ekspertima, pljuvaÄima, teoretiÄarima zavjere i pedikerima. Neka traže drvo u Å¡umi, dlaku u jajetu. Ja sam joÅ¡ uvijek, s priglupim smijeÅ¡kom, u tom danu.
I sada, u predveÄerje finala Kupa, u tami obasjanoj svjetlom ekrana na kojem po peti puta Äitam iste forume, iste postove, razmiÅ¡ljam o stvari koju bi svaki navijaÄ â€œRijeke†nazvao blasfemijom. RazmiÅ¡ljam o tome kako ne bi bilo tako loÅ¡e da ne uzmemo taj Kup ove godine. Da se kojim sluÄajem ne bi smanjio taj osjećaj ponosa i sreće.
Ma ne budali. Ima Kek i drugo rame.
Tekst: V.R./Gnjusna Izdajica, FF forum
Foto: Silvano Ježina, Novi List