Kako je rođena Kantrida?

Svi znamo da je Kantrida najzapadniji dio najdražeg nam grada. Tamo se, stisnut morskom obalom i visokim kamenim stijenama, smjestio stadion – sportska arena jedinstvena po okruženju, ljepoti i ugoÄ‘aju. Stijene starog kamenoloma (“kave”) prije devet su desetljeća udahnule sportsku duÅ¡u.

Stadion Kantrida jedan je od najposebnijih stadiona u Hrvatskoj. Službeni kapacitet mu je 10 155 mjesta, a valja reći da je rekord stadiona postignut 1999. godine protiv Osijeka kad se pod stijenama kantride natiskalo više od 25 000 ljudi. Tad je Rijeka imala priliku osvojiti naslov prvaka.
Glavne karakteristike stadiona su dakle da je stadion namijenjen za atletiku, smješten je uz more na jednoj strani, te visokim stijenama na drugoj. Glavna, južna tribina na jednom dijelu ima krov, a tribine iza gola su ovalne. Stadion se rekonstruirao zadnji put 1999 kad su redovi na tribinama povećali kako bi mogli stavit stolice.

Domaća navijačka skupina je smještena na zapadnoj tribini gdje je i stari semafor, a gostujući obično budu na istoku.

Svi znamo da je Kantrida najzapadniji dio najdražeg nam grada. Tamo se, stisnut morskom obalom i visokim kamenim stijenama, smjestio stadion – sportska arena jedinstvena po okruženju, ljepoti i ugoÄ‘aju. Stijene starog kamenoloma (“kave”) prije devet su desetljeća udahnule sportsku duÅ¡u.

Tada je, naime, sušačka mladež, okupljena u Hrvatskome sportskom klubu Victoria, silnom voljom, zanosom i gotovo fanatičnim poletom, na njegovu napuštenu prostoru uredila i osposobila prvo igralište propisanih dimenzija za nogometnu igru. Igru koja je nekoliko godina ranije, u pohodu Europom, stigla i na naše prostore i zauvijek osvojila mlade ljude.

Tako su “kave” postale nijemim svjedokom prohujalih godina tijekom kojih je Kantrida sinonim i povijest riječkog sporta, napose nogometa.

A tu su povijest pisale generacije mladosti ovoga grada i kraja, Å¡irile saznanja o njoj Europom, ali i drugim kontinentima. Istodobno, mnoÅ¡tvo ljudi, svjedočilo je, kroz svih devet desetljeća, svojom vjernošću sportskim priredbama te postupnom sirenju i jačanju sporta, pogotovo najpopularnijeg – nogometa. Upravo će njegovim hramom i zaÅ¡titnim znakom Kantrida postati i zauvijek ostati.

Desetljećima sam hodočastio Kantridi, radovao se i tugovao, strepio i uživao. Ni sam ne znam koliko sam joj darovao slobodnog vremena, ljubavi i vjernosti prateći igre najdražeg kluba i generacije njegovih igrača. Često sam se pitao, promatrajući prepuno gledalište i vjerne navijače koji spontano i oduševljeno do fanatizma bodre i nose svoje ljubimce, koliko njih zna priču o stadionu. Znaju li priču o njegovu nastanku i razvoju od običnog, neravnog i napuštenog kamenoloma, osposobljenog za igranje nogometa, do modernog stadiona? Pitao sam se znaju li kako je mijenjao svoj izgled i dobio sadašnje ruho i komfor da bi mogao ugostiti renomirane europske klubove i reprezentativne vrste. Nastojat ću, vraćajući se u daleku 1912. godinu, ukratko ispričati događaje iz povijesti njegova nastajanja i života usko vezane uz razvoj i napredak nogometa u našem gradu.

Prvih godina 20. stoljeća Rijeka i SuÅ¡ak bilježe početke sportskog života – javljaju se prvi klubovi, počinju prva natjecanja i prve utakmice. Nogomet sve viÅ¡e osvaja mlade ljude i njegova je popularnost sve veća. Torokves je tada nogometni klub maÄ‘arskih željezničkih radnika. Libertas, Club Atletico Fiumano, CS Gloria i CS Olimpia tvorevine su riječkih Talijana. Utakmice se igraju na improviziranim igraliÅ¡tima – Piopi (Pod JelÅ¡un) i Plasama. Osim meÄ‘usobno, spomenuti klubovi redovito igraju utakmice protiv posada engleskih prekooceanskih brodova, kompanije Cunard Line, koji iz Rijeke odvoze ekonomske emigrante srednjoeuropskih zemalja u Sjevernu Ameriku. Kao povijesni dan riječkog nogometa spominje se 23. travanj 1905. godine. Toga dana u 17 sati i 30 minuta na zemljiÅ¡tu obitelji Kvassay na predjelu Piope (Pod JelÅ¡un) blizu tvornice torpeda, posada parobroda Slavonija pod nazivom Slavonija FC, odigrala je utakmicu protiv riječke momčadi Club Atletico Fiumano (Riječki atletski klub) i pobijedila rezultatom 2:0.

Na drugoj strani Rječine, Sušačani svoje aktivnosti organiziraju u Hrvatskom Sokolu. U ime nužne alternative Trsaćani 1905. utemeljuju SK Slavija, skupina sušačkih mladića 1906. Primorac, a godinu dana kasnije, 1907, rada se NK Velebit. Utakmice se igraju u Martinšćici (također na prostoru kamenoloma Brajda), na trsatskim ravnicama i Gimnazijskom trgu uz Sušačku gimnaziju Inicijativom sušačkih srednjoškolaca Kukle i Haramije, uz svesrdnu pomoć profesora Kombola, Romano Prestini saziva sastanak učenika i igrača koji 1908. godine utemeljuju Srednjoškolski sportski klub. Učenici trećeg razreda Toni Medanić i Stipe Mateljan potražili su u latinskom rječniku prikladni naziv i, u dogovoru s ostalima, odlučili se za ime starorimske božice pobjede Victorie. Prvi predsjednik novog kluba postao je dr. Marko Burić, članovi Uprave Kukla, Romano Prestini, Stipe Haramija, Lipovac, Jurković, Eneo Forempoher, Kajfeš, Vlado Premrou, Jurči, Stipe Mateljan i Toni Medanić. Crveno-bijele boje dresa uzete su prema uzoru na prašku Slaviju. One su simbolično odražavale otpor i borbu za nacionalnu samostalnost jer su u to doba Česi vodili široku kampanju i pokret za samostalnost

Hrvatski sportski klub Victoria

Klub je uskoro prerastao okvire postavljene pri utemeljenju pa Skupština, 1910. godine, donosi odluku o promjeni naziva u Hrvatski sportski klub Victoria. Victoria prve utakmice igra u Martinšćici, a zatim seli na Gimnazijski trg koji zbog blizine škole postaje mjesto svakodnevnog okupljanja i stalno igralište kluba. Naravno, trg je bio improvizirano igralište, koje nije udovoljavalo pravilima nogometne igre, pa se moralo razmišljati o primjerenijoj i pogodnijoj lokaciji. Slučaj je htio da mladićima sine ideja kako bi se moglo urediti igralište na prostoru napuštenog kamenoloma na Kantridi.

Prema sjećanju tadaÅ¡njeg ViktorijaÅ¡a, kasnije dugogodiÅ¡njega poznatoga i vrijednoga sportskog djelatnika, rodom iz Ogulina Nikole BoÅ¡kovića – Brade, to se dogodilo 1911. godine. Tada su, naime, suÅ¡ački srednjoÅ¡kolci Å afar, Albaneze, Novaković, Å ikić, Heinbrich i on trenirali trčanje izmeÄ‘u Kantride i Voloska, pripremajući Dragutina Å afara za veliku atletsku utrku u kojoj mu je najjači protivnik trebao biti član riječke Olimpije Satti. Odmarajući se, sjeli su na zid uz cestu iznad kamenoloma i onako, u Å¡ali, počeli razgovarati o tom prostoru koji bi se moglo urediti u pogodno igraliÅ¡te. Nedugo zatim, na Gimnazijskom trgu na SuÅ¡aku, sastala se skupina ViktorijaÅ¡a – Eneo Forempoher, Tone Margan, Brana Novaković, Romano Prestini i Nikola BoÅ¡ković. Razgovarajući doÅ¡li su na poznatu temu o igraliÅ¡tu na Kantridi, ali ovog puta ne samo iz vica. Ozbiljno je dogovoreno da se Å¡to prije istraži čije je vlasniÅ¡tvo zemljiÅ¡te napuÅ¡tenog kamenoloma. UtvrÄ‘eno je da ono pripada Općini Kastav koja ga je dala u najam, na neodreÄ‘eno vrijeme, maÄ‘arskoj tvrtki Schwarz i Gergerson zbog vaÄ‘enja kamena za gradnju riječke luke.

U daljem postupku ViktorijaÅ¡ima je veliku podrÅ¡ku i pomoć pružio graÄ‘evinski poduzetnik i starosta Hrvatskog Sokola za Kantridu – Zamet Bačić. On ih je upoznao da je za ishod cijele akcije najvažnija dozvola ugarske tvrtke. Načelnik kastavske Općine JeluÅ¡ić pristao je izdati im dozvolu za uporabu kada ishode dozvolu – dopusnicu maÄ‘arske tvrtke. Djelujući u tajnosti, uz veze i pomoć sa strane, upornim je SuÅ¡aćanima uspjelo ishodih dozvole ugarskog poduzeća i Općine Kastav te prikupiti minimalna sredstva za početak radova. (Kako od MaÄ‘ara dobiti igraliÅ¡te za Hrvate? I opet sretna slučajnost! Sretnija da ne može sretnija biti! Å kolski raspust 1911. provodi pjesnik MiloÅ¡ Crnjanski u SuÅ¡aku, te igra povremeno nogomet u «Viktoriji». Na opće iznenaÄ‘enje «viktorijaÅ¡i» saznaju da Crnjanski stanuje u Rijeci kod svog roÄ‘aka, generalnog direktora firme Schwarz and Gergerson, te mu stavljaju u dužnost da svog roÄ‘aka «preparira» u korist «Viktorije», odnosno za preudeÅ¡enje kamenoloma u igraliÅ¡te. S obzirom da se radi o maÄ‘arskoj firmi, nije se smjelo navesti da se kod «Viktorije» radi o hrvatskom klubu, već samo o Ä‘ačkom. I, za divno čudo, firma u najkraćem roku pismeno, preko Crnjanskog, dozvoljava Ä‘acima, u ovom slučaju «Viktoriji», da upotrijebe kamenolom na Kantridi, ali uz uvjet da za bilo kakvo ureÄ‘enje posebnu dozvolu izda nadležna općina Kastav. Ona, firma Schwarz and Gergerson ne traži nikakve odÅ¡tete, već eventualnu uporabinu prepuÅ¡ta općini Kastav.) Toje ravno pobjedi! Općina Kastav kojoj je na čelu Kazimir JeluÅ¡ić, narodni borac, daje na uporabu igraliÅ¡te «Viktoriji» koja odmah počinje graditi. ZduÅ¡no su se prihvatili posla i radili su svi od tajnika do igrača. Uloženi trud se isplatio. Radovi su dobro napredovali i konačno je velika i smjela ideja dobila sretni epilog. Ideja začeta na zidu ponad visokih stijena Kantride, u početku utopija, bila je ostvarena – igraliÅ¡te je izgraÄ‘eno pa se moglo pristupiti pripremama za svečanu inauguraciju i odigravanje prve utakmice. Za tu priliku igraliÅ¡te je okićeno zastavama i zelenilom, a na njegovo pročelje postavljena je velika ploča s povijesnim natpisom: “IGRALIÅ TE HRVATSKOG SPORTSKOG KLUBA VICTORIE”.

Tako su vrijedni sportaši nakon minijaturnog i nepogodnog terena na Gimnazijskom trgu dobili pravo nogometno igralište propisanih dimenzija. Kao gost, na svečano otvorenje, koje je uslijedilo 1. lipnja 1912. godine, pozvan je Prvi hrvatski građanski športski klub iz Zagreba. U to doba oni su bili trećeplasirana momčad na ljestvici prvenstva Hrvatske i Slavonije. Utakmica je najavljivana plakatima i letcima, a igrači su od Sušaka do Kantride prevezeni morskim putem, ribarskim barkama, kako bi se pri prolasku kroz Rijeku izbjegli mogući incidenti i provokacije talijanskih nacionalista i Talijanaša. Oni su bili pomalo ljuti na uspjeh sušačkih sportaša za koji su doznali kada je igralište već bilo gotovo. Već je svima poznata anegdota da su tadašnje vedete zagrebačkog kluba, od kojih su mnogi kasnije bili reprezentativci nove države Vrđuka, Šifer, Vrbančić, Kinert, Ferderber i drugi, pri izlasku iz barki kušali je li more doista slano. Nadahnutom i poletnom igrom mladici Victorie nadigrali su renomirane goste i uvjerljivo pobijedili rezultatom 3:0.

IgraliÅ¡te na Kantridi otvoreno je 1. lipnja 1912. godine utakmicom izmeÄ‘u «Viktorije» i Hrvatskog graÄ‘anskog sport kluba iz Zagreba. Rezultat je bio neočekivan – 3:0 za «Viktoriju»…

Imamo i sastave iz te utakmice:
Victoria: Prebeg, Haramija, Novaković, Margan, Medanić, Lipovac, Albaneze, Kukić, Krunoslav, Fabica i Veljačić
Građanski: Vrđuka, Šefranek, Šifter, Benić, Horvat, Stary, Jurčec, Kinert, Leško, Granitz i Sedlak
kasnije je tu bio klub Olympia, evo i slike utakmice između Olympie i Triestine 1919.godine na Kantridi:

Tako je izgrađeno prvo nogometno igralište propisanih dimenzija na prostorima Hrvatskog primorja, Istre i Gorskog kotara za potrebe hrvatskih sportaša, Victoria je odmah obasuta ponudama za odigravanje utakmica pa su učestale i one s klubovima riječkih Talijana, No, svaka od njih, s obzirom na tadašnje političko stanje i ozračje, osim sportskog, imala je i nacionalno obilježje. Stoga su bili česti sukobi, incidenti pa i pokoja razbijena glava. Izgubiti utakmicu od Victorie Talijanima je značilo doživjeti nacionalni poraz i sram. Zato su u svakoj prilici isticali šovinističke i nacionalističke parole koje su i bile povod sukobima. U takvoj je atmosferi na Kantridi igrana i uzvratna utakmica s talijanskim klubom Vicenza, riječki su Talijani tu priliku iskoristili za snažnu političku propagandu.

Ali, ni Hrvati nisu čekali prekriženih ruku, Nakon Å¡to je Victoria povela zgoditkom Veljačića, a Vicenza ubrzo potom izjednačila, napetost u gledaliÅ¡tu dostigla je kulminaciju, Kada je desetak minuta prije kraja Victoria ponovno povela 2:1, izbila je žestoka tučnjava meÄ‘u navijačima suprotstavljenih strana, Utakmica je prekinuta, a igrači su se povukli na sigurno. Početak Prvoga svjetskog rata značio je prekid sportske aktivnosti u gradu, a ViktorijaÅ¡i su tek 1918. godine nastavili povremeno koristiti svoje igraliÅ¡te. Raspadom Austro-Ugarske i dolaskom D’Annunzia i njegovih ardita u Rijeku, to je postalo potpuno nemoguće. Kroz Rijeku je tada bilo dosta rizično odlaziti na Kantridu, a igraliÅ¡te je u meÄ‘uvremenu stavljeno na raspolaganje talijanskim klubovima iz Rijeke.

Rapalskim i Rimskim ugovorima te uspostavljanjem čvrste i konačne granice između Kraljevina Italije i Jugoslavije na Rječini, Victoria definitivno ostaje bez svojeg igrališta koje se sada nalazi na talijanskom teritoriju. Njega koriste riječki klubovi CS Juventus Enea, AS Esperia, AS Arx, CS Tarsia, Juventus FC, CS Libertas te dva vodeća riječka kluba tog vremena, CS Olimpia i CS Gloria. Igralište postaje stalno sjedište kluba riječke aristokracije CS Olimpia, dok CS Gloria, koji je uglavnom radnički klub, utakmice igra na svojem igralištu u središtu grada, nasuprot željezničkog kolodvora (na tom je prostoru sada blok stambenih zgrada i glavni ulaz u riječku bolnicu).

Campo sportivo

IgraliÅ¡te Kantrida postupno se preureÄ‘uje i oko 1925. godine poprima izgled pravoga sportskog objekta o čemu svjedoče mnogobrojne slike i razglednice iz tog i neÅ¡to kasnijeg doba. Na njima se vidi kako se vremenom i naziv stadiona mijenja. od Campo sportivo, preko Campo sportivo Borgomarina (po tadasnjem nazivu ulice iznad igraliÅ¡ta) i Campo Unione Sportiva Fiumana do Stadio Comunale dell’ Littorio (Gradski liktorski stadion, prema faÅ¡ističkoj terminologiji) koji ostaje do pada Italije, 1943. godine. Kada su se 1926. godine dva najpoznatija i najistaknutija riječka kluba CS Olimpia i CS Gloria spojila u novi klub Unione Sportiva Fiumana, njegovo je sjediÅ¡te postao stadion Kantrida.

Godine 1929. taj će klub postati član najelitnijeg ranga nogometnog prvenstva Italije koje je te godine igrano u dvije skupine – Girone A i B, s po Å¡esnaest klubova, US Fiumana svrstana je u Girone B. Uz nju tu su i Bologna (te je godine osvojila prvenstvo), Pro Vercelli, Juventus, Brescia, Genova, Ambrosiana Inter, Cremonese, Lazio, Napoli, Biellese, Venezia Pistoiese, Verona Reggiana i Fiorentina. Kao domaćin, sve utakmice igra na Kantridi. Na kraju prvenstva s petnaest bodova zauzima četrnaesto mjesto ispred Reggiane i Fiorentine. Slijedeće sezone prvi put je u Italiji formirana jedinstvena prva liga – Serie A. No, u njoj viÅ¡e nema US Fiumane koja će tijekom idućih sezona, do 1943. godine, biti uglavnom član Serie C ili rijetko Serie B igrajući s promjenljivim uspjehom.

SadaÅ¡nji obrisi stadiona nastaju sredinom tridesetih godina kada je on temeljito preureÄ‘en. Na zapadnoj strani, bliže moru, izgraÄ‘ena je moderna betonska natkrivena tribina (danas srediÅ¡nji dio velike zapadne tribine), a lijevo i desno od nje male tribine. Istodobno, temeljito je preureÄ‘eno igraliÅ¡te, ugraÄ‘ena drenaža te pristupi s istočne i zapadne strane. PreureÄ‘ena je i kružna staza – trkaliÅ¡te te postavljena mrežasta ograda, Staza je bila neÅ¡to duža od uobičajene atletske jer je služila i kao biciklistička, a na njoj su održavane i utrke motora “dirt-track”, preteče danaÅ¡njeg speedwaya na zemljanoj ili leÅ¡natoj podlozi,

PRVA SPEEDWAY UTRKA U ITALIJI-FIUME 1931.

Na stranicama tršćanskog speedway kluba, postoji podatak kako je prvi speedway u Talijana, tada pod nazivom “1.a Corsa su pista di cenere” (“moto trkaća staza pepela”), održana je u Rijeci 1931.godine na gradskom stadionu Borgomarina Kvarner.
U prijevodu teksta, nisam mogao naći zamjenu riječi “pepela”, ali za pretpostaviti je da je riječ o Å¡ljunčanoj stazi, onoj koju koriste speedway vozači-piloti.
Svejedno, jer ovdje je riječ o tome da se prva utrka speedwaya u Italiji održala u Rijeci, na gradskom stadionu.

Prema sjećanju Ettora Mazzieria, sportskog novinara, koji svjedoči mnogim davnim sportskim događajima u našem gradu, preuređeni stadion svečano je otvoren 1935. godine. Prvu prijateljsku utakmicu igrali su US Fiumana i AS Roma. Slavila je rimska momčad rezultatom 4:0. Tako je prostor nekadašnjeg kamenoloma, kasnije skromno igralište uobičajenih dimenzija pa lijepo uređeni nogometni objekt, postao moderni stadion na kojem će US Fiumana igrati utakmice do prekida aktivnosti, sredinom rata.

U almanahu “Agenda del calcio 1939-40.” (izdanje “La gazzetta dello sport”, Milano; autor Rinaldo Barlassina – tada najpoznatiji talijanski internacionalni nogometni sudac), koji donosi podatke o talijanskom nogometu, klubovima Serie A, B i C te najvažnije informacije iz svjetskog nogometa, naÅ¡ao sam podatke i o US Fiumana. U to doba klub je bio član Serie C, girone A (rang treće lige, s osam skupina po Å¡esnaest klubova). Utemeljena 1926. godine, svoje utakmice igra na Stadio Littorio Borgomarina dimenzija 110 x 69 m koji prima 8000 gledatelja, Na popisu igrača kao rezervni vratar nalazi se i Alfredo Otmarich (1913.g.). Legendarni, pokojni Bobi dugogodiÅ¡nji je poslijeratni maser Kvarnera, a kasnije Rijeke u njezinim prvoligaÅ¡kim sezonama.

Odmah nakon rata stadion koriste novi riječki klubovi i kolektivi. Već 18. srpnja 1945. godine uslijedilo je gostovanje novoga zagrebačkog FDK Dinamo. Momčad Rijeke uvjerljivo je nadigrala goste rezultatom 4:2. Godinu dana kasnije u Rijeci je utemeljeno Sportsko druÅ¡tvo Kvarner u čiju su nogometnu selekciju okupljeni najbolji riječki nogometaÅ¡i. Kvarner je, u dvije kvalifikacijske utakmice s klubom USO Pula (Unione Sportiva Operaia Pola), izborio pravo nastupa u novoj Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije u sezoni 1946.-47. Susret protiv Puljana i nekoliko prvih prvoligaÅ¡kih utakmica, Kvarner je odigrao na Kantridi, Na stadionu je neslavno debitirao 1. listopada 1946. teÅ¡kim porazom od zagrebačke Lokomotive (0:5). UreÄ‘enjem leÅ¡natog igraliÅ¡ta u gornjem dijelu srediÅ¡ta grada, ispod Belvedera, Kvarner seli na Omladinsko igraliÅ¡te (za navijače popularni “Campo Cellini”, prema starom imenu ulice). U prvoj utakmici, 22. prosinca iste godine, gubi od zagrebačkog Dinama rezultatom 1 :3. Na ovom će igraliÅ¡tu Kvarner odigrati i sve preostale domaće utakmice do kraja prvenstvene sezone 1946./4Z Sljedećih nekoliko sezona Kvarner je, kao član Druge Savezne lige (194Z/48. te 1950. i 1951,) i Hrvatske lige (1948./49.), sve prvenstvene i prijateljske utakmice, kao domaćin, igrao na tom igraliÅ¡tu, Njegove su dimenzije bile manje od Kantride koju su za to vrijeme koristiti ostali riječki klubovi nižih kategorija natjecanja.

Plenum Nogometnog saveza Jugoslavije od 16. veljače 1951. godine donio je odluku o reorganizaciji sustava natjecanja i Saveza. Ukinuta je Druga Savezna liga, a po republikama su organizirana prvenstva po podsaveznim ligama. U Hrvatskoj su formirana četiri podsaveza: Zagreb, Osijek, Split i Rijeka s ukupno pet podsaveznih liga. Klubovi Hrvatskog primorja, Istre i Gorskog kotara svrstani su u Podsaveznu ligu Rijeka koja je imala deset članova: Kvarner, Lokomotivu i Budućnost (kasnije Orijent) iz Rijeke, Pulu i Uljanik iz Pule, Crikvenicu, Nehaj iz Senja, Jedinstvo iz Ogulina, Rudara iz Rase i Gorana iz Delnica. Te sezone, točnije od 20. veljače 1952. godine, kada je u prvom kolu Podsavezne lige Rijeka na Kantridi gostovao delnički Goran (pobjeda Kvarnera 9:0), Kvarner je nekoliko utakmica odigrao na Kantridi, a zatim se vratio Omladinskom igralÅ¡tu. Idućih nekoliko sezona Kvarner (od ljeta 1954. NK Rijeka) je nastupao u Hrvatsko-Slovenskoj ligi i Prvoj zonskoj ligi (bila je u rangu 2. lige) te svoje utakmice najčešće igrao na tom igraliÅ¡tu uz povremene “izlete” na Kantridu. Konačno, početkom druge polovice pedesetih godina uslijedila je seoba na Kantridu gdje i danas stanuje.

Ulazak u Prvu Saveznu ligu

Ulaskom Rijeke u Prvu Saveznu nogometnu ligu 1958, godine (status izboren kontinuiranim igranjem domaćih utakmica na Kantridi), do tada lešnati teren dobio je travnati pokrivač, a sredinom šezdesetih godina uz postojeću tribinu dograđena je i produžena nova betonska tribina u smjeru zapada. Kasnijom dogradnjom istočne strane i detaljnom rekonstrukcijom atletske staze, koja je u to doba dobila najmoderniju tartansku podlogu, sedamdesetih je godina nastavljeno moderniziranje i uređenje stadiona. U toj etapi završena je dogradnja visokih tribina na polukružnim dijelovima istočne i zapadne strane stadiona čime je dobio sadašnji izgled.

Početkom osamdesetih godina drvene podloge sjedećih mjesta centralne tribine zamijenit će plavo-bijele plastične sjedalice. Posljednja etapa radova na poboljšanju uvjeta i komfora u gledalištu izvedena je ljeti 1999. godine. Tada se Rijeka, iako je nesretno izgubila prvenstvo, nakon trinaest godina vratila u europska klupska natjecanja i stekla pravo nastupa u drugom krugu kvalifikacija za Ligu prvaka protiv beogradskog Partizana. Gledalište je temeljito preuređeno, postavljene su i nove plave plastične sjedalice i sva su mjesta postala sjedeća. Nema sumnje da će subota, 9. kolovoza 1975. godine, ostati zapisana zlatnim slovima u povijesti stadiona Kantrida, riječkog sporta i posebno nogometa. Iznad i podno visokih stijena Kantride, u večernjim su satima, zasjali moćni reflektori i noć pretvorili u dan. U blagoj ljetnoj večeri odigrana je prigodna utakmica u kojoj su nogometaši Rijeke uvjerljivo nadigrali i porazili zagrebački Dinamo (3:0). Kao daleke 1912, i nešto bliže 1945. godine, gosti Kantride bili su zagrebački nogometaši. Uspješniji su tradicionalno, bili domaćini.

Reflektori na stadionu zasjali su punim sjajem

Novi list od ponedjeljka, 11, kolovoza 1975., iz pera svojeg novinara Ive Kirigina pod velikim naslovom “Spektakl začinjen efektnom pobjedom”, u podnaslovu piÅ¡e: “Reflektori na stadionu zasjali su punim sjajem – u nezaboravnom ambijentu pred 15000 gledalaca Rijeka zasluženo pobijedila Dinamo s 3:0”. U uvodnom dijelu reportaže s utakmice, Kirigin dalje piÅ¡e: “Nogometna i sportska Rijeka pamtit će subotu, 9, kolovoza 1975. godine. Tog datuma naime, grad Rijeka dobio je najsuvremenije osvijetljeni stadion, stadion na kome će se ubuduće, uz sportske, moći održavati i mnoge druge priredbe. Kantrida je zasjala punim sjajem 1700 luksa, a spektakl puÅ¡tanja u pogon začinili su igrači Rijeke koji su u odlučujućoj utakmici za prvo mjesto na turniru “Maksimir-Kantrida ’75.” zasluženo i glatko svladali zagrebački Dinamo s 3:0 pa im je na kraju pripao pehar pokrovitelja turnira, zagrebačkih Sportskih novosti.” Spomenimo da je utakmicu sudio riječki savezni sudac Josip Pino Glažar s pomoćnicima Rubinićem i PaÄ‘enom. Strijelci su bili Mohorović (16.’), ÄŒohar (25.’) i Razić (28.’).

Riječki dopisnik Sportskih novosti Milan Perović ovako je doživio tu večer: “NeÅ¡to ljepÅ¡eg bilo je nemoguće zamisliti. Večer koju je teÅ¡ko ponoviti. Po prvi puta u pogonu reflektori. I to kakvi! A, onda utakmica… Blistava partija domaćina. Njegova dosad najuvjerljivija pobjeda pod stijenama Kantride, spektakularnog stadiona u – spektakularnoj noći ”
Ovo je kratki životopis i povijest Kantride. Od neravnog i kamenitog prostora kamenoloma do modernog stadiona, proteklo je devet desetljeća. Njegovi gosti bili su najpoznatiji klubovi nekadašnje Kraljevine Italije, potom Jugoslavije, a danas samostalne Hrvatske i Europe koja je u torinskom Juventusu i madridskom Realu imala svoje najistaknutije i najelitnije predstavnike. Kantrida je odgojila generacije nogometaša, ali su i mnogi anonimni mladići iz drugih sredina u njoj stasali, razvili svoj talent, stekli ugled, dosegli blistava obzorja svoje igračke karijere i pozitivne ljudske osobine te kasnije odlazili u renomiranije klubove bivše države i Europe. Svaki njihov igrački uspjeh i doseg nosi u sebi i dio Kantride koja ih je iznjedrila, čija su oni djeca.

Gotovo Å¡est desetljeća živim uz nogomet, pratim sva njegova zbivanja i zanimljivosti, ali u svojim sam saznanjima samo u tri slučaja otkrio neke sličnosti s Kantridom o kojima želim ovom prigodom neÅ¡to reći, – Kostrenski SK Jadran i njegov nasljednik NK Pomorac, koji je proÅ¡le godine obilježio osamdeseti roÄ‘endan, takoÄ‘er su dugo godina svoje utakmice igrali na prostoru starog kamenoloma “Veloj kavi” u Žurkovu (Kostrena) – vrlo sličnom Kantridi – U Puli na predjelu Valkane, u malom kamenolomu – kavi uz more – izgraÄ‘eno je vrlo lijepo, moderno i funkcionalno igraliÅ¡te NK ICI Pula (ranije NK Cement, klub tvornice cementa). – I stari stadion francuskog prvoligaÅ¡a AS Monaco iz Monte Carla takoÄ‘er je izgraÄ‘en uz more na prostoru koji je nastao “rezanjem” manjega nižeg stjenovitog dijela uzmorja.

Svaki od ova tri lokaliteta ima (imao je) svoje osobitosti, ljepotu i markantnost, ali nije moguća njihova usporedba s Kantridom. Kantrida je samo jedna, jedinstvenija od jedinstvenoga. Neponovljiva, nezaboravna, beskrajno voljena, vječna. NaÅ¡ ponos, institucija, povijest – legenda. Legenda koju moramo njegovati, poÅ¡tovati, čuvati i očuvati bez obzira na namjeru da se u Rijeci izgradi novi stadion na nekome drugome mjestu. (lokalpatrioti-rijeka, croinfo.net kantrida team)